Evropa

NJEMAČKI RADIO: Hrvati će se samouništiti kao Slobodan Praljak!

 

Njemački javni radio WDR emitirao je 53-minutni audiodokumentarac “Selbstmord im Gerichtssaal” (Samoubistvo u sudnici), koji se bavi životom i nedjelom osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka.

Autori dokumentarca koji se u nekoliko različitih termina emitirao na WDR-u su novinari Zoran Solomun i Jerko Bakotin, koji su razgovarali i s Praljkovim prijateljima iz djetinjstva, kao što su Ivan Džidić i Zdenko Jelčić, novinarima koji su pratili Praljkovo ratovanje poput Ivice Đikića i ostalima.

Riječ je o izvrsnom novinarskom radu koji je najvjerojatnije emitiran upravo ovih dana jer se bliži godišnjice haške presude hercegovačkoj šestorci i Praljkova samoubistva, koje je ovaj general HV-a i HVO-a počinio u sudnici tokom televizijskog prijenosa popivši otrov uz riječi: “Slobodan Praljak nije ratni zločinac”, piše Index hr.

Na početku se obrađuje Praljkovo djetinjstvo u Hercegovini, gdje je njegov otac Mirko bio poznat kao zloglasni pripadnik komunističke tajne policije. Doduše, Praljak ga je i u haškoj sudnici branio kao časnog i poštenog čovjeka, no spekulira se da je očev progon hercegovačkih ustaša utjecao na to da se Praljak upetlja u vojne strukture Herceg-Bosne. Zanimljiv detalj je i da je Praljak kao mladi režiser 1970-ih u zagrebačkom Teatru &TD postavio tri predstave, od kojih je jedna adaptacija poznatog antistaljinističkog romana Arthura Koestlera “Pomračenje u podne”. Da je socijalistička Jugoslavija doista bila totalitarna, kako danas tvrde hrvatski desničari, onda sigurno u glavnom gradu jedne od republika ne bi smjela biti postavljena takva predstava.

Praljkovi prijatelji opisuju kako je on početkom devedesetih doživio veliko nacionalno buđenje te da je ratu pristupio kao avanturi. Volio je hodati po Zagrebu u svojoj uniformi i naoružan ulaziti u kafiće u kojima su se okupljali ljudi iz filmskog i pozorišnog miljea kako bi se pohvalio svojom važnošću. Praljak je prvi put okusio rat u Sunji, gdje se iskazao kao motivator te je ubrzo dobio čin generala iako nije imao nikakvu vojnu naobrazbu.

Nakon što je u Hrvatskoj potpisano primirje, Praljak se brzo uputio u rodnu Hercegovinu te postao vojni zapovjednik HVO-a, vojne snage koja je imala oko 50 hiljada ljudi. Pokazalo se da baš i nije u stanju zapovijedati HVO-om, a njegov autoritet je posve uništila i epizoda u kojoj mu je kriminalac i lider tzv. Kažnjeničke bojne Mladen Naletilić Tuta prijetio pištoljem.

Na kraju je Praljak smijenjen s mjesta zapovjednika HVO-a jer nije uspio uvesti nikakav red, ali je zato haos kojim je on formalno upravljao bio prilika za počinjenje brojnih strašnih zločina. Bilježi se i kako je lično u razgovoru s Tuđmanom i drugim funkcionerima zagovarao etničko čišćenje Bošnjaka.

Po povratku u Zagreb general Praljak se, kao i mnogi drugi domoljubi, uključio u poslovne i privatizacijske vode te je kroz očit sukob interesa kao član Nadzornog odbora Kromosa kupio po ispodtržišnoj cijeni izvrsnu parcelu zemljišta koja mu je kasnije dodatno omogućila bogaćenje.

Kada je riječ o Praljkovoj obrani u Haagu, znakovite su riječi njegove odvjetnice Nike Pinter, koja u dokumentarcu kaže da je Praljak odlučio svoju odbranu koncipirati kao odbranu službene hrvatske politike prema BiH pa nije ni čudo što je bio osuđen za ratne zločine kao sudionik udruženog zločinačkog pothvata s Franjom Tuđmanom.

Dokumentarac završava riječima Ivice Đikića, koji konstatira da se Praljak u haškoj sudnici “ponašao nezrelo, razmaženo, neozbiljno i nerazumno” te da se tako ponaša i većina Hrvata, što podržavaju i politike hrvatskih vlada, neovisno jesu li desne ili lijeve.

Rezultat toga je stvaranje paranoje i iracionalnog haosa koji je za Hrvate samouništavajući, kao što je bio i za Praljka, zaključuje novinar i pisac Đikić.

loading...
Comments
To Top